U srijedu, 19. avgusta, u Studiju 315 u Podgorici organizovali smo događaj pod nazivom „Who Owns the City?“, stavljajući u fokus stvarne izazove sa kojima se suočavamo u arhitektonskoj praksi. Otvoren dijalog o osjetljivoj temi balansa između privatnih investicija, arhitektonske vizije i javnih prostora koji pripadaju svima nama, unaprijedili su naši međunarodni partneri iz Slovenije, ekipa studija SUPA (Studio za Urbano Projektiranje in Analizo): Aleksander Vujović (arhitekta), Nina Beganović (urbanistkinja) i Tom Pogačar (pejzažni arhitekta).
Kroz dinamičan razgovor jasno se iskristalisalo koliko je snažno umrežavanje regionalnih biroa ključno za napredak struke. Razmjena znanja i otvoren razgovor o greškama i uspjesima nisu samo trenutna inspiracija, već konkretan alat koji direktno možemo da primijenimo u svakodnevnom radu. Ovakav vid saradnje omogućava nam da učimo iz iskustava kolega iz regiona, lakše prevazilazimo poznate prepreke i donosimo pametnija, održivija rješenja za prostore koje oblikujemo.
Poseban dio diskusije odnosio se na paralele između Crne Gore i Slovenije. Pored očiglednih geografskih sličnosti i specifičnosti projektovanja u malim, ali reljefno raznolikim sredinama, fokus je bio na samom razvojnom putu. Slovenija je proces usklađivanja prostornih politika i evropskih integracija već odavno uspješno završila, dok je naša zemlja sada u toj ključnoj fazi pred ulazak u EU. Lekcije koje su kolege iz Ljubljane naučile tokom tranzicije – posebno u domenu strogih regulativa i zaštite javnog interesa – predstavljaju dragocjen putokaz za izazove koji nas tek čekaju.
Konačno, osvrnuli smo se i na same korijene profesije. Razgovarali smo o suštinskim razlikama u obrazovanju arhitekata, urbanista i pejzažnih arhitekata, ali i o problemu koji koči razvoj prostora: nejednakom i hijerarhijskom tretiranju ovih disciplina unutar same industrije. Zaključak je bio jednoglasan – kvalitetan grad ne možemo stvoriti ukoliko ne počnemo da jednako vrednujemo i blisko integrišemo sve tri struke od nulte tačke planiranja, umjesto da ih posmatramo kao odvojene i naknadne procese.
